Mogućnost ostvarivanja ekonomske demokracije, odnosno upravljanje samih radnika svojim radnim mjestom je uvijek ovisila o snazi i samoorganiziranosti radnika, te o nikome i ničemu drugom. Radnici su to upravljanje vršili putem općih sastanaka na kojima se raspravljalo i demokratski odlučivalo ponajprije o poslovanju firme, ali i o potrebama zajednice i cjelokupnog društva ukoliko su to društvene prilike dopuštale, odnosno ovisno o tome koliki je dio društva bio zahvaćen promjenama (većina primjera iz povijesti odvija se u ratnim ili izvanrednim uvjetima, te u periodima korjenitih društvenih promjena koje zahvaćaju cjelokupno društvo – revolucijama). Budući da je potrebna koordinacija aktivnosti različitih aktera u proizvodnji kako unutar poduzeća tako i van njega (npr. zajednica) radnici na spomenutim općim sastancima biraju svoje delegate koji prenose stavove i mišljenja samih radnika, odnosno baze, na ''šire'' skupštine. Radnici su ovu praksu često provodili spontano uz veću ili manju pomoć službenih organizacija, te je demokratsko upravljanje bila prirodna tendencija njihove borbe, najčešće u jeku kapitalističkih kriza. Primjere za to možemo naći u Španjolskoj revoluciji i ruskim Sovjetima, ali i suvremenim borbama seljaka i radnika koji se organiziraju mimo sindikata i njihovih tobožnjih predstavnika. Pojam delegatstva i delegiranja nije nova politička ideja, no onako kako ga je shvatila radnička borba u proteklih stotinjak godina zajedno sa suvremenim prosvjedima, blokadama i općim sastancima naroda uvelike se razlikuje od uobičajene forme predstavništva i služi kao model za transformaciju kompletnog političko-ekonomskog sustava u kojem živimo.

U Hrvatskoj pitanje demokratizacije radnog mjesta isključeno je iz rasprava, te je ekonomska sfera potpuno zapostavljena i ignorirana, rezervirana za menadžere, šefove i gazde koji se ''znaju'' nositi sa dinamičnim upravljanjem tvrtke, dok radnicima ostaje samo poslušnost i izvršavanje odluka na koje nisu utjecali. Kruta hijerarhija na radnom mjestu prihvaćena je kao neupitna datost, a sam spomen radničkog učešća u poslovanju diže kosu na glavi menadžerima, direktorima i upravi.  Ako se i postavi problem radničkog (su)odlučivanja to se maskira sintagmama socijalnog dijaloga i ''prijateljstva'' rada i kapitala, a u većini slučajeva stavove radničkih skupština (ako iste uopće postoje) se doživljava kao anketa, odnosno bez ikakve mogućnosti primjene izglasanih odluka. Jednako tako, sama struktura radničkih organizacija poput sindikata nedvojbeno je hijerarhijski ustrojena, te glas i mišljenje baze ne dolazi do otuđene vrhuške, čime se apatija radništva i osjećaj vlastite nesposobnosti konstantno perpetuira. Komunikacija između baze i predstavništva skoro i ne postoji tj.  komunikacija je jednosmjerna – odozgo na dolje. Ekonomska demokracija pojam je sa margina današnjih političko ekonomskih tema, označena kao avet prošlosti.

U tekstu ću ukratko izložiti ograničenost ekonomske demokracije, osnovne karakteristike delegatskog sistema i povijesne primjere koji su nastojali razviti taj princip.