Donedavno se Velika francuska buržujska revolucija od 1789.–1793. uzimala  kao klasičan primjer revolucije i kontra-revolucije. Čak i danas mnogi smatraju da je period jakobinske vlasti bio revolucionarni period, usprkos nizu kontra-revolucionarnih mjera koje je usvojio Konvent, a da je pad jakobinaca označio početak kontra-revolucije. Stoga, uzima se da kontra-revolucija ne može početi sve dok je stranka koja je provela revoluciju i dalje na vlasti. Kontra-revolucija nastupa, tvrde nam, padom stranke i klase koje vode revoluciju, pobjedom umjerenije partije, likvidacijom revolucionarnih dostignuća. Ovo posljednje se obično identificira s padom vladajuće partije kao što je slučaj s padom jakobinske vlasti.

Ovo zastarjelo mjerilo se i dalje upotrebljava pri ocjeni promjena i tendencija unutar ruskog društvenog života. Državni socijalisti, „učeni“ profesori liberali i mnogi „obrazovani“ ljudi, iako žestoki protivnici boljševizma, tvrde da i danas traje revolucija u Sovjetskoj Rusiji. Razmišljajući čisto u stilu analogije s Francuskom revolucijom, ne žele se obazirati na pomisao da i revolucionarna stranka može postati kontra-revolucionarna. Vjeruju da su takozvani „ekscesi u boljševičkoj politici“ uvjetovani zaprekama u izgradnji socijalizma, da oni mogu usporiti tempo, ali nikako i zaustaviti samu revoluciju. Ali se upravo ova zabluda tako brzo razotkriva nastupom događaja u Sovjetskoj Rusiji da će ubrzo samo glupani vjerovati u nju.

Jer, što je revolucija? Revolucija je zbacivanje postojećeg političkog i ekonomskog poretka koji se zasniva na eksploataciji. To znači da izgradnja novog poretka odgovara dobrobiti velike većine ljudi, pruža u krajnosti prava čovjeka i slobode, a umjesto Crkve i države najvišu ćudorednost temelji na slobodi, jednakosti i solidarnosti.

Ruska revolucija u početku je bila revolucija u tom smislu. Na prijelazu godina 1917.–1918. Rusija je bila najslobodnija zemlja na svijetu. Sloboda govora, tiska, udruživanja, propagande, sloboda na polju znanstvenog istraživanja, obrazovanja, individualnog razvoja – postojala je neograničena sloboda u skoro svakom području života. Spontana aktivnost i slobodna inicijativa zamijenile su zakon; lokalna samouprava procvjetala je u obliku sovjeta, kako se država pretvarala u dim.

Ekonomsko ropstvo je nestajalo: kapitalizam je uništavan i postupno zamijenjen organizacijom industrije u korist potrošnje [ili bolje rečeno „upotrebe“]; Radnici su postali aktivni sudionici u industrijskom procesu; ekonomski život, predstavljen tvorničkim komitetima i sličnim organizacijama, oblikovao se prema liniji slobodnih industrijskih federacija, prema liniji narodne komune proizvođača i potrošača.

To su bila besmrtna dostignuća istinski revolucionarnog perioda. No onda, što je kontra-revolucija?

Je li ona samo pothvat kojim bi se zemlja vratila u pred-revolucionarno stanje, čime bi se vratile privilegije starim klasama i partijama? Takva je klasična definicija kontra-revolucije, ali ona nije ni potpuna niti precizna jer u Sovjetskoj Rusiji nema revolucije protiv revolucije, nema restauracije vlasti bivših klasa i stranaka. Pa ipak, radi se o pravoj kontra-revoluciji.

U Sovjetskoj Rusiji sve su slobode izbrisane. Branitelje slobode se protjeruje, zatvara i ubija. Lokalna samouprava više ne postoji. Arbitražna vlast „birokrata“ je ponovno vraćena među svakodnevne odnose. A što je s uvođenjem sistema putovnica kojim se kopira stari sistem vlasti i policijske discipline? Što je sa zabranom bilo koje političke aktivnosti koja nije „u skladu s općom linijom“ diktatora, s raspuštanjem Društva starih boljševika, sa zatvaranjem izuzetnih članova partije zbog najsitnijeg izražavanja nezavisnosti mišljenja? Nije li to kontra-revolucija u pravom smislu te riječi?

Ni u jednoj drugoj zemlji osim u Sovjetskoj Rusiji smrtna kazna se ne primjenjuje tako široko: krađa, pronevjera, korupcija, razbojništvo – uobičajeni zločini kažnjavaju se srednjovjekovnom surovošću. Čak ni djeca nisu izuzeta iz primjene najviše kazne. Nije li ovo kontra-revolucija u najčistijem obliku?

U Sovjetskoj Rusiji industrijska demokracija je zamijenjena hijerarhijom po modelu kapitalističkih organizacija. Rođena je nova privilegirana klasa – birokracija, koja, iako bez privatnog vlasništva nad kapitalom, u svojim rukama drži neprikosnovenu kontrolu nad društvom.

Sve je ovo čista bit kontra-revolucije, iako se teško može uklopiti u klasičnu definiciju. Ovdje imamo novu pojavu: revolucionarna partija se kristalizira u birokratsku klasu. Dok i dalje propovijeda revolucionarne slogane, nova klasa postupno učvršćuje svoje klasne funkcije, svoju vladavinu i privilegije.

Sve ovo nikako nije običan incident u nastupu revolucije. Takva skretanja s revolucionarnog puta koja proizvode surove oblike kontra-revolucija kao onu u Sovjetskoj Rusiji, nisu ukorijenjene u „povijesnoj nužnosti“, nego u samom konceptu državnog socijalizma, a posebno diktatorskog [autoritarnog] marksizma. Zalagati se za diktaturu znači biti protiv revolucije, protiv slobode i ljudskog progresa.

Proces razočaravanja u Sovjetsku Rusiju, očigledan među mnogim iskrenim revolucionarima, tek započinje. Uskoro će izrasti u novu plimu usmjerenu prema novim ciljevima i težnjama. Ovi će biti ciljevi slobodarskog komunizma, ciljevi novog pokreta koji će oživljavati nade međunarodnog proletarijata i voditi u borbu protiv diktatura svih boja – crvene, crne ili smeđe – i za najpuniju slobodu zasnovanu na ekonomskoj jednakosti.

Vanguard, serija 11, br. 5, listopad–studeni 1935.