Nitko ne može sa sigurnošću prosuditi tko je u pravu, a tko je u krivu, tko je najbliže istini ili koji je najbolji način da se ostvari najveća dobrobit za sve i svakoga. Sloboda je u kombinaciji s iskustvom jedini način da se dođe do istine i da se odredi što je najbolje; tako sloboda ne može postojati ako postoji uskrata prava da se pogriješi.

No, kada se o slobodi priča u političkom, a ne filozofskom smislu, ne misli se na neko metafizičko strašilo, apstraktnog čovjeka koji postoji izvan kozmičkog i društvenog okruženja i koji, poput nekakvog božanstva, “može činiti što želi” u apsolutnom smislu riječi.

Kada se priča o slobodi, priča se o društvu u kojem nitko ne bi mogao ograničavati druge, a da ne bude suočen sa snažnim otporom, društvu u kojem nitko ne bi mogao prisvojiti i iskoristiti kolektivnu silu da svoje želje nametne drugima, pa i onim skupinama koje su izvor te moći.

Istina je da čovjek nije savršen. Ipak, upravo to je još jedan razlog, vjerojatno i najvažniji, zašto se nikome ne bi trebala dati sredstva za “kočenje individualne slobode”.

Čovjek nije savršen. Ali gdje ćemo onda naći ljude koji ne samo da su dovoljno dobri da žive u miru s drugima, nego su i dovoljno sposobni da na autoritaran način upravljaju tuđim životima? Čak i ako pretpostavimo da takvi ljudi postoje, tko bi ih postavio na vlast? Bi li se oni sami imenovali? Ali tko bi ih onda štitio od otpora i od nasilja “kriminalaca”? Možda bi ih izabrao “suvereni narod”, kojeg se inače smatra preglupim ili previše pokvarenim da živi u miru, ali koji odjednom dobiva sve potrebne pozitivne osobine kada se radi o pitanju biranja vladara?

Preveo: Armin Protulipac
Centar za anarhističke studije, travanj 2010.