Društvo u kojem živimo postavljeno je na trulim temeljima – na vjeri u kapitalizam i povjerenju u državu. Ovi su se temelji do sada prihvaćali bezupitno i bezuvjetno čak i kada je iskustvo pokazivalo da su katastrofalni za čitavo čovječanstvo.

Ekonomski sustav kapitalizma, a i društveno uređenje u obliku države, o čemu će biti riječi kasnije, doveli su nas do strašne bijede za većinu stanovništva i ogromnog bogatstva za minornu manjinu. Doveli su nas do života u svijetu u kojem nam svakodnevno prijeti opasnost – opasnost od gladi, od smrti, od nasilja, organiziranog od strane države ili pojedinaca. Čovjek je propao materijalno daleko ispod razine ljudskog dostojanstva. Osim što je propao materijalno, čovjek je propao i duhovno. Otuđio se sam od sebe, otuđio se od drugih ljudi i otuđio se od svoje stvaralačke i proizvodne djelatnosti. 
Ovakvo stanje zahtijeva promjenu te je upravo želja za promjenom ono što bi trebalo voditi svaku osobu koja kritički promišlja svijet oko sebe. Prijedlog tih promjena nužno je jasno i jednostavno predstaviti drugima. Upravo je to motiv koji stoji iza pisanja ovih redaka: želja za promjenom društva jasno iznijeta svima, spremna na primjenu sada i odmah, od strane onih koji su potlačeni i onih koji se stavljaju na njihovu stranu.

Iako postoje i druge opcije, zastupamo anarhizam kao najbolje sredstvo za ostvarivanje tih promjena. Čitatelj možda postavlja pitanje zašto se opredijeliti upravo za ovu opciju. Pokušat ćemo u narednom tekstu pokazati kako je želja za slobodom, socijalnom sigurnošću, pravednošću i ravnopravnošću najbolje utjelovljena u anarhističkom odnosno slobodarskom idealu te kako je taj ideal daleko od neostvarivog.

 
1. Kapitalizam
 
Kako bismo razumjeli današnje društvo, moramo razumjeti njegov ekonomski sistem. Upravo je ekonomski sistem ključ u mijenjanju društva i njegovih odnosa. Danas je na snazi svjetski ekonomski sistem – kapitalizam.

1.1. Kapitalizam kao ekonomski sustav
 
Kapitalizam je ekonomski sustav utemeljen na principu privatnog vlasništva, principu kompeticije odnosno natjecateljstva na slobodnom tržištu, te na principu profita. Svaki od ovih koncepata ćemo objasniti.

Privatno vlasništvo u kapitalizmu odnosi se na posjedovanje proizvodnih sredstava i zemljišta bez ikakvog ograničenja, čime se ograničava pristup istome i primorava se ogromnu većinu čovječanstva da prodaje svoju radnu sposobnost kako bi preživjela. Ne postoji zakon koji regulira koliko jedna osoba može posjedovati tako da danas najbogatijih 2% svjetskog stanovništva posjeduje više od polovine ukupnog  bogatstva u svijetu [1].

Princip natjecateljstva odnosno konkurencije je princip prema kojemu je poželjno natjecanje između pojedinaca kako u privatnom tako i u poslovnom životu bez uplitanja države ili drugih pojedinaca. Ovaj princip pogoduje razvoju i opstanku velikih poduzeća i nepojmljivo bogatih kapitalista, dok oni nekonkurentni propadaju i postaju dio radničke klase. Po istom principu su u Hrvatskoj propala brojna sitna poduzeća i obrtnici radi nekonkurentnosti s velikim tvrtkama u vlasništvu tajkuna poput Todorića, Keruma i sl. Također, upravo svjedočimo propadanju sitnih poljoprivrednika radi nemogućnosti konkuriranja niskim cijenama proizvoda uvezenih izvana.

 Profit je višak vrijednosti koju radnik proizvodi svojim radom, odnosno višak koji radnik proizvede oplođujući svojim radom proizvodna sredstva. Zauzvrat, radnik dobiva samo komadić stvorenog u obliku nadnice (plaće), dok kapitalist većinu stvorenog prisvaja sebi. U kapitalističkom sustavu ovo se ne naziva krađom već legitimnim, legalnim i temeljnim principom ekonomije, iako je jasno da svaka vrijednost proizlazi iz rada radnika. Šokantna je usporedba prosječnih primanja radnika u Hrvatskoj s profitom koji ostvari jedno veliko poduzeće odnosno vlasnik tog poduzeća.[2]

 Kapitalistički sistem dijeli društvo na dvije osnovne klase: klasu radnika[3] i klasu kapitalista[4]. Klasa kapitalista posjeduje oruđa i sredstva za proizvodnju ili posjeduje kontrolu nad time gdje ta sredstva idu i u koju svrhu se upotrebljavaju, dok je klasa radnika primorana prodavati svoju radnu sposobnost, bilo manualni ili umnu, na tržištu rada kako bi preživjela.

1.2. Odnos rad-kapital
 
Radnik za svoj rad od šefa kapitalista dobiva nadnicu odnosno proizvoljno, od strane kapitalista, određenu vrijednost rada u novcu. Razlika između vrijednosti rada radnika koju određuje kapitalist i stvarne vrijednosti koju radnik svojim radom stvori zove se višak vrijednosti i odlazi u džep kapitalista u obliku profita. Na taj se način kapitalist još više bogati, a radniku ostaje jedva dovoljno da reproducira vlastitu klasu te zapada u sve veće siromaštvo.

Visina nadnice određena je stanjem ponude i potražnje radne snage na tržištu, ali i odnosima moći između radničke i kapitalističke klase. Ukoliko na tržištu ima više radne snage no što je kapitalistu potrebno (ponuda je veća od potražnje) ili ukoliko kapitalistička klasa može održavati svoj profit s manje zaposlenih, zahvaljujući mehanizaciji i većoj količini rada po individualnom radniku (opet, ponuda je veća od potražnje), kapitalist će moći spustiti nadnicu, a radnik će, pritisnut ekonomskim čimbenicima, na nju pristati, iako je ona daleko ispod prave vrijednosti njegovog rada. 

 Branitelji kapitalističkog sistema isticat će slobodu radnika, slobodu da ukoliko nije zadovoljan ponuđenim uvjetima napusti kapitalista i svoj rad proda drugome. No, „radnička sloboda, tako uzvišena kod ekonomista, pravnika i buržujskih republikanaca, samo je teoretska sloboda kojoj nedostaju sredstva za vlastitu moguću realizaciju i samim time je samo fiktivna sloboda, potpuna laž“ (Bakunjin, 2007: 17). Radnik na bijedne uvjete rada pristaje isključivo radi toga što nema izbora – jedini drugi izbor je glad njega i njegove obitelji.

1.3. Nezaposlenost

U kapitalizmu, nezaposlenost je pravilo i nužnost za opstanak ekonomskog sistema, a ne iznimka pravilu. Ona kapitalistima osigurava poslušnost zaposlenih radnika i garantira im nesmetano gomilanje bogatstva. „Ono što se događa na tržištu je susret između želje za dobiti i umiranja od gladi, između gospodara i roba. Pravno, oni su obojica jednaki; ali ekonomski je radnik kmet kapitaliste (...). Radnik je u poziciji kmeta zbog užasne prijetnje glađu koja svakodnevno visi nad njegovom i glavama njegove obitelji i koja će ga prisiliti da prihvati bilo koje uvjete nametnute unosnim kalkulacijama kapitaliste, industrijalca, poslodavca“ (Bakunjin, 2007: 16).

 Kapitalistički sustav, vidimo, u samoj je srži nepravedan sustav. „Što su imovina i kapital u njihovom današnjem obliku? Za kapitalistu i zemljoposjednika oni znače moć i pravo, garantirano od strane države, na život bez rada. A pošto ni imovina ni kapital ne proizvode ništa dok ih ne oplodi rad – to im znači moć i pravo življenja eksploatirajući rad nekog drugog“ (Bakunjin, 2007: 5), onoga koji je prisiljen svoj rad prodavati. Taj je nepravedan sustav rezultirao time da danas istovremeno imamo, s jedne strane, milijune ljudi koji nemaju zadovoljene ni najosnovnije potrebe i, s druge strane, kapitaliste koji uništavaju zalihe hrane i ostalih proizvedenih roba kako bi osigurali sebi zaradu u budućnosti [5]. 

Stoga, jedini način kako si radnik može osigurati slobodu jest da uništi kapitalistički sistem i uspostavi novi, pravedniji ekonomski i društveni sustav. No, to ne čini radnik pojedinac. Vrijeme je, stoga, da se okrenemo zamisli o radničkoj klasi.
 

2. Klasa

Pripadnost klasi ne temelji se isključivo na vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, već i na kontroli nad upravnim aparatom. Dakle, ne radi se samo o vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju već i o vlasništvu nad sredstvima za prisilu i vlasništvu nad administrativnim sredstvima. Prema takvom poimanju klase, vladajuću klasu sačinjavaju ne samo vlasnici nad sredstvima za proizvodnju nego i čitav niz političara i onih koji upravljaju državom. 

Naravno da unutar jedne klase mogu postojati proturječja između individualnog pogleda na svijet pojedinog pripadnika te klase i njegove stvarne klasne pozicije. „Vladajuće klase nisu monolitni entiteti s jednim zajedničkim umom, i ne shvaćaju nužno savršeno vlastite interese niti djeluju racionalno kako bi te interese osigurali na najefikasniji način“  (Schmidt i van der Walt, 2009: 112). Tako ni radnička klasa, a ni vladajuća, nije monolitni entitet, te su moguće unutarnje suprotnosti. Neke od tih suprotnosti nastaju iz unutrašnjih kontradikcija klasne svijesti (suprotnosti klasnog položaja i individualnog samorazumijevanja). Jedna od njih jest, na primjer, to da mnogi pripadnici radničke klase danas nisu svjesni svoje klasne pripadnosti, već sebe doživljavaju kao pripadnike „srednje klase“. No, postoji li „srednja klasa“? Ili je ona samo bolje plaćeni sloj radničke klase? Možemo li radi načina života bolje plaćenog dijela radničke klase zaključiti da taj dio sačinjava zasebnu klasu? Ili je bitniji položaj radnika u proizvodnom procesu? Nije li „ono što sve njih stavlja u istu socijalnu poziciju, prodavanje (...) vlastite radne sposobnosti, bilo manualne ili umne, na tržištu rada“ (Babić, 2010: 6)?

Dva su procesa kojima je izložena radnička klasa: proces eksploatacije i proces dominacije. Oba su procesa podjednako važna, međusobno isprepletena i predstavljaju neslomljivu vezu između države i kapitalizma [6]. 

Iako postoji diskriminacija i dominacija po drugim osnovama, poput spola i rase, temeljna je podjela i diskriminacija prema klasi stoga klasna borba mora biti temeljna borba unutar koje obavezno treba uključiti ostale borbe i pružiti im klasni okvir.

To nas dovodi do temeljnog pitanja: pitanja ljudske slobode.

3. Anarhizam

Anarhizam je ideologija koja se bazira na uvjerenju da su ljudi razumna bića, sposobna donositi odluke o vlastitim životima. Anarhizam se protivi bilo kakvom podčinjavanju jednih od strane drugih. On se zalaže za ukinuće svakog oblika vladavine odozgo, protivi se svakom nametnutom i iracionalnom autoritetu, kako sakralnom tako i svjetovnom, jer je takav autoritet uvijek u službi onih koji vladaju. Anarhija nije kaos. Ovo naglašavamo kako bi razorili jednu od najvećih ideoloških iluzija. Ako nije kaos, što je? Anarhija „znači red bez vlade i mir bez nasilja“ (Berkman prema Kirinić, 2003: 318).

Politička moć ima, naime, tendenciju da se akumulira. Nakon što se osvoji političku moć, tu se moć nastoji održati pod svaku cijenu, kao što se to dogodilo i u našoj nedavnoj povijesti i kao što se obično događa kad se stvori samostalna država. Moć se mora održati što znači „da se ona mora boriti protiv svega što ugrožava njenu prevlast, i realno i umišljeno“ (Miller, 2009: 6). 

Osnovna ideja anarhizma, kaže Voljin u Guérin (1980), glasi da niti jedna grupacija ljudi, bilo politička, bilo ideološka, koja se postavi izvan i iznad radničke klase nikada neće uspjeti emancipirati tu klasu iako to možda iskreno želi. „Stvarna emancipacija moći će se ostvariti samo izravnim djelovanjem (...) zainteresiranih, samih radnih ljudi okupljenih, ne pod zastavom nekakve političke stranke ili kakve ideološke formacije, već u vlastitim klasnim organizmima (proizvodni sindikati, tvornički komiteti, zadruge, itd.), na osnovi neke konkretne akcije i „samouprave“, potpomognuti, ali ne i rukovođeni od strane revolucionara koji djeluju u samoj masi, a ne iznad nje(...)“ (Voljin prema Guérin, 1980: 36).

„Anarhija je, prije svega, sinonim socijalizma“ (Guérin, 1980: 10-11) s naglaskom na slobodu i ukidanje vladavine jednih nad drugima. Stoga se anarhija, kao društveno uređenje, može nazivati i slobodarskim socijalizmom, odnosno slobodarskim komunizmom, a anarhizam je ideološka pozicija koja podupire takvo društveno uređenje. [7]

Anarhizam je u suprotnosti s modernom građanskom „demokratskom“ državom. Moderna „demokratska“ država je „puka ustavna arbitrarnost“  (Proudhon prema Guérin, 1980: 15). U njoj je, kaže Guérin, narod kralj bez kraljevine, on kraljuje, ali ne vlada. „Opće pravo glasa je tek smicalica, mamac, sigurnosni ventil, maska iza koje »se krije zaista despotska vlast Države, zasnovana na bankarstvu, policiji i vojsci« “ (Guérin, 1980: 15). 

„Postojanje besklasnog društva je nerazdvojno povezno, u anarhizmu, s ukidanjem države“ (Cappelletti, 1985: 6). Vlastodršci stoljećima grade iluziju da je država ovdje jer smo mi tako izabrali, jer je nužna, jer štiti slabijeg, jer bismo se bez nje međusobno poubijali. Anarhizam raskrinkava tu pomno stvorenu iluziju i kaže „ »Svaka država je tiranija, bila to tiranija samo jedne osobe ili više njih.« Svaka država nužno je(...) totalitarna“ (Guérin, 1980: 13).

Anarhizam je često napadan kao utopijski, kao ideologija koja teži nečemu neostvarivom. No, anarhist odbacuje tu optužbu i ukazuje na konstruktivnost i provedivost metoda koje anarhizam nudi. Razlog zašto je anarhizam smatran utopijskim jest taj što on predstavlja dijametralnu suprotnost postojećem stanju stvari, što ne znači da je on neostvariv već da je naprosto drugačiji. Zapravo se čovječanstvo kroz povijest do danas prirodno kreće u smjeru prema anarhiji, rekli bi anarhisti. Ključan trenutak u toj povijesti odigrala je Francuska revolucija kada je čovjek napokon doveo u pitanje načelo autoriteta. Jedino što mu je sada preostalo jest da uspostavi organiziranost društva na način da mu vladavina nije potrebna. No, zadatak nije neznatan.

„Anarhija je »organizirano, živo društvo«, »najviši stupanj slobode i reda do kojega čovječanstvo može dospjeti«“ (Guérin, 1980: 42). Anarhizmu suprotstavljene ideologije pripisuju neorganiziranost. No, istina je upravo suprotna, anarhizam ne odustaje od organiziranosti, već na nju stavlja najveću težinu. Guérin citira Voljina i kaže „Naravno, kažu anarhisti, potrebno je da društvo bude organizirano. Ali ta nova organiziranost (...) mora biti slobodna, društvena i, prije svega, mora polaziti od baze“ (Guérin, 1980: 43). Upravo ovdje uvodimo pojam anarhosindikalizma kao najpogodnije i najpoželjnije metode za ostvarenje tako organiziranog društva.

Anarhizam, posebno ona njegova osnovna matica na koju ću se koncentrirati –  anarhosindikalizam – dio je šire liberterske, socijalističke i demokratske tendencije (demokratske u punom  smislu te riječi, u smislu direktne demokracije i samoupravljanja, koje ćemo kasnije u tekstu detaljnije izložiti) u radničkom pokretu prisutnom već stoljeće i pol. Slobodarske su zamisli, naravno, starije i predstavljaju dragocjeni dio najboljih učenja o društvu tijekom ljudske povijesti. 

4. Anarhosindikalizam

 Anarhosindikalizam čini spoj anarhističkih i sindikalističkih uvjerenja, „izrastao iz interesnog organiziranja radništva u sindikate“ (Miller, 2009: 16). On predstavlja ujedinjenu ekonomsku i političku borbu radništva [8] protiv svojih izrabljivača. Korijeni anarhosindikalizma rastu iz pojma klase, odnosno radničke klase, stoga je on od nje neodvojiv.

Kako bismo ga jasno predstavili, predstavit ćemo zasebno sindikalističke principe koji zajedno s već opisanim anarhističkim elementima sačinjavaju anarhosindikalizam.

4.1. Sindikalizam

 „Sindikalizam je zasnovan na ideji zajedničkog organiziranja onih koji/e su direktno pod utjecajem nečega, i iniciranja njihovog samoupravljanja(...)“ (Miller, 2009: 16). Oni koji imaju zajedničke interese ili su izloženi zajedničkom problemu, organiziraju savez, odnosno sindikat kako bi te interese ostvarili, odnosno taj problem riješili.

Naša je javnost već upoznata i razočarana djelovanjem sindikata, stoga je, kada govorimo o sindikalizmu, bitno ukazati na i naglasiti razliku između „žutog sindikalizma“, „revolucionarnog sindikalizma“ i „anarhosindikalizma“ kao jedne od podvrsta revolucionarnog sindikalizma. 

Izraz „žuti sindikalizam“ odnosi se na dobro nam znane centralističke sindikalne organizacije koje su ustrojene po parlamentarnim i hijerarhijskim principima (poput Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja i sl.), gdje postoji podjela na upravu sindikata i članove sindikata, odnosno podjela na aktivno vodstvo i pasivno članstvo. Uprava sindikata je ona koja u većini slučajeva donosi odluke i nalaže članovima sindikata njihovo provođenje. Upravu čine sindikalni dužnosnici, izabrani na vremenski ograničen mandat procesom koji je preslika građanske demokracije i parlamentarnih principa. U takvim sustavima demokracija se svodi na glasovanje za nekoga i zatim čekanje sljedećih izbora za postizanje promjena ukoliko nismo zadovoljni postojećim odlukama izabranog vodstva.

Izraz „revolucionarni sindikalizam“ odnosi se na sindikalne organizacije revolucionarne prirode. On se ugrubo može podijeliti na „apolitični sindikalizam“, „socijalistički sindikalizam“ i „anarhosindikalizam“. Ukratko ćemo opisati prve dvije grane revolucionarnog sindikalizma, a podrobnije anarhosindikalističku granu.

Apolitični sindikalizam ostavlja politiku „pred vratima sindikata“ i bavi se isključivo ekonomskim pitanjima. 

Socijalistički sindikalizam ustrojen je po principima autoritarnog socijalizma. Ova vrsta sindikalizma nije se odrekla hijerarhijskog ustrojstva i koncepata poput: „avangarde“, „vođa“ i razdvajanja ekonomskih i političkih pitanja. 

Anarhosindikalizam razvijaju sindikalne organizacije revolucionarne prirode ustrojene po direktnodemokratskim načelima, gdje ne postoji podjela na upravu i članove. Svi ravnopravno sudjeluju u donošenju odluka kao i u njihovom provođenju. Za razliku od službenih dužnosnika, u anarhosindikatima potrebne poslove obavljaju delegati. Oni su izabrani na opozivi (imperativni) mandat tijekom kojeg obavljaju određen posao, no za razliku od dužnosnika u žutim sindikatima, ti su delegati opozivi u bilo kojem trenutku i plaćeni za svoj posao striktno isto kao i ostali radnici. „Kada anarhisti/kinje biraju funkcionera/ku, onda je to biranje radnika/ca da odrade specifičan posao, a ne biranje političkog vodstva. U okviru sindikata pozicija funkcionera/ke je ograničena pravom i mogućnošću smjenjivanja po potrebi u svakom trenutku“ (Miller, 2009: 20). Ukoliko dođe do opozivanja određenog delegata, na njegovo mjesto dolazi netko od ostalih članova te obavlja njegov posao. Sve se odluke donose direktnodemokratski.

„Iako je sindikalizam izrastao iz neposrednog organiziranja u tvornici, njegove metode se mogu primijeniti na sve vidove društvenih odnosa, potreba, pitanja i zajedničkih interesa. Stoga, općim organiziranjem sindikata gradili bismo našu revolucionarnu snagu, kao i naše post-revolucionarno društvo, a istovremeno bismo bili/e sposobni/e za svakodnevnu borbu“ (Miller, 2009: 16-17). Upravo je taj dvostruki učinak prava snaga anarhosindikalizma.

Anarhosindikati, osim što igraju ulogu u osiguravanju trenutačnih poboljšanja uvjeta rada ili nekog kratkoročnog cilja, su i platforma za buduće obrazovanje radnika u samoupravljanju i organiziranju budućeg društva. Oni su svojevrsna prefiguracijska[9] maketa pravog modela koji će biti izgrađen u budućnosti. 

Društvo organizirano prema anarhosindikalističkim principima sastojalo bi se od brojnih i različitih anarhosindikata koje bismo mogli podijeliti s obzirom na mjesto postojanja i djelovanja sindikata ili s obzirom na vrstu interesa koje sindikat pokušava osigurati.

S obzirom na vrstu interesa koje sindikat pokušava osigurati možemo razlikovati ekološki sindikat i socijalni sindikat.

Ekološki sindikat je sindikat organiziran radi pitanja zaštite i brige o okolišu; „organiziranje za pitanja zaštite okoline ima posebnu važnost. Kapitalizam i država pogubno utječu na naše prirodno okruženje“ (Miller, 2009: 26). Razlog tomu jest činjenica da ih pokreće želja za profitom, za zaradom, a ne želja za očuvanjem okoliša i dobrobiti čovječanstva. Želja za očuvanjem okoliša nije nekakva „new age“  novina, ona je temeljna želja za preživljavanjem. Svijest o važnosti okoliša za našu vrstu prisutna je u anarhističkom pokretu te se unutar ekološkog sindikata izražava na produktivan i učinkovit način koristan za cijelu ljudsku vrstu. Stoga je važnost ekološkog sindikalizma neupitna. 

Socijalni sindikat bavi se pitanjima odnosa u društvu, odnosno rješavanjem problema poput rasizma i seksizma, pitanjima koja su društvene prirode. [10]

Ekonomskom i političkom revolucijom neće automatski doći i do nestanka ovih štetnih pojava duboko ukorijenjenih u današnjem nezdravom društvu, stoga je nužno baviti se ovim pitanjima ciljano i specifično. Anarhistički su autori toga svjesni: „Neće svi oblici represije biti eliminirani socijalnom revolucijom protiv kapitalizma i države. Neki fenomeni, kao što su seksizam i rasizam, također su nezaobilazni faktori u društvu, iako njihove korijene možda možemo naći u kapitalizmu i državi. Zbog toga uništenje države i kapitalizma neće samo po sebi značiti ukidanje svih oblika represije“ (Miller, 2009: 28).

Sada kada smo izložili temeljne principe prema kojima bi trebalo reorganizirati društvo, okrenimo se sada načinu na koji ćemo to postići –  revolucionarnom procesu.

5. Revolucionarni proces i revolucija

Anarhističko društvo nemoguće je ostvariti preko noći. Potreban je dugotrajan proces preobrazbe uspješnost kojeg u mnogome ovisi o edukaciji, odnosno  samoedukaciji. Za razliku od ostalih pokreta, anarhosindikalizmu nisu potrebni poslušni radnici kojima se lako vlada već samosvjesni radnici pojedinci spremni na upravljanje vlastitim životima i vlastitim zajednicama.

5.1. Obrazovanje
 
Obrazovanje u anarhističkom pokretu odnosi se na konstantno obrazovanje i unapređivanje nas samih te na obrazovanje pojedinaca koji se tek upoznaju s ovom strujom misli.

Kada govorimo o obrazovanju nas samih, o samoedukaciji, od velike je važnosti učiti iz prošlosti. Imamo taj luksuz da je prošlost zabilježena te da možemo učiti na tuđim pogreškama, ne morajući ih ponavljati. Zato povijest treba znati, treba o njoj čitati, treba iz nje učiti. Osim povijesti, važno je usvajati nova znanja, nove sposobnosti, nove vještine koje će nam koristiti u samoupravnom anarhističkom društvu budućnosti. 

Također, anarhizam nas uči kritičkom sagledavanju vlastitog društva. Stoga, treba biti kritičan spram modernih trendova u obrazovanju. Jedan od tih trendova je akademizam. Ono što nas, buduće „akademske građane“ uče jest da postoji podjela na akademske građane i običan puk. Potiče nas se na elitizam, na mišljenje kako se mi, „akademski građani“, nalazimo iznad „običnog puka“. Našu poziciju moramo istaknuti prije svega svojim jezikom. Kada stvaramo, kudi nas se ako se oslanjamo na vlastita promišljanja, a ne na tuđa. U ruke nam se stavlja šablona i prema radu po toj šabloni nas se ocjenjuje – odstupanje je ocijenjeno negativno, „bojanje unutar označenog područja“ pozitivno. Uči nas se da je jednostavnost izraza odraz neznanja. Ono što bi „običan puk“ nazvao originalnošću i inovativnošću, oni koji nas obrazuju nazivaju neznanjem i neukošću. Nije čudno da Hrvatski jezični portal definira akademizam kao „ 1. odvojenost znanosti od života; 2. tradicionalni formalizam i teoretiziranje, ustaljene forme, osobito u umjetnosti, knjiškost; 3. tehnička vještina bez invencije i novina „ (Hrvatski jezični portal). 

Oni koji nas obrazuju, ponavljaju neprestano obrasce koje ih je ovo društvo naučilo i isto traže zauzvrat: poslušnost, bezupitno poštovanje autoriteta i tradicije, natjecateljstvo, sebičnost, štovanje postojećeg društvenog poretka. Nameće se zaključak kako je akademizam potrebno odbaciti i usvojiti drugačije poimanje obrazovanja.

5.2. Organizacija
 
Organiziranom kapitalističkom i etatističkom sustavu nužno je suprotstaviti organiziran anarhosindikalistički pokret, organiziran na drugačiji način – na nehijerarhijski način. Nehijerarhijskim modelom organizacije, onime što se ponekad naziva horizontalnom hijerarhijom, osigurava se ravnopravnost pojedinaca unutar anarhističkog pokreta (ili društva uređenog na nehijerarhijskom principu). Upravo je ravnopravnost, odnosno nepotčinjenost jednog pojedinca drugome, najbitnija razlikovna karakteristika organiziranosti anarhističkog pokreta u odnosu na kapitalistički sustav i moderno društveno uređenje. Nehijerarhičnost je ujedno i najbolje sredstvo za sprečavanje moguće manipulacije unutar samog pokreta (ili društva) od strane pojedinaca željnih moći koji bi i u ovakvom modelu organiziranosti možda pokušali postaviti sebe iznad drugih pojedinaca i staviti ih u svoju službu.

5.3. Akcija
 
Kao što Miller kaže, anarhističko društvo neće spontano proizaći iz naše želje za njim, potrebna je konkretna i ciljana akcija. „Anarhisti/kinje vjeruju da je najbolja ona vrsta akcije koju poduzmu oni/e kojih se problem direktno tiče“ (Miller, 2009: 12), odnosno akcija koja se naziva direktnom akcijom. Direktna akcija nije ograničena samo na ekonomsku sferu, već je primjenjiva i u društvenoj i u političkoj sferi. Naglasak je na aktivnosti članova društva, inicijativi, a ne na pasivnosti i poslušnosti. Direktna akcija kao metoda zaslužuje širi opis stoga ćemo ju zasebno obraditi.

5.4. Direktna akcija
 
Direktna akcija je akcija koju poduzimaju oni kojih se određen problem direktno tiče. Ona je usmjerena na rješavanje uzroka problema i zahtjeva samosvjesnog i aktivnog pojedinca. Direktna akcija može biti pojedinačna ili kolektivna, od štrajka i sabotaže, preko bojkota i propagande, sve do oružane borbe za zaštitu života i slobode. „Pod direktnom akcijom kao metodom borbe, anarhosindikalisti smatraju svaku neposrednu akciju radnika protiv ekonomskih i političkih ugnjetavača“ (Rocker, 2009: 12). „Direktnoj akciji nije cilj reformirati sistem, ona se bori za osvajanje ustupaka u svakodnevnoj borbi, kao način izgradnje socijalne revolucije u kojoj će ljudi direktno preuzeti sredstva za proizvodnju i svoje zajednice, i izdvojiti se iz kapitalističkog sistema i države“ (Miller, 2009: 12)

Najkorisnija od mnogih metoda direktne akcije, prema mišljenju Rockera, je štrajk, odnosno organizirana obustava rada. Tijekom povijesti svjedočili smo raznim radničkim pobjedama koje su izvojevane štrajkom kao borbenom tehnikom. Treba udariti tamo gdje najviše boli, a u slučaju kapitalista, to je „po džepu“. Za kapitalista vrijeme je novac, stoga je vrijeme izgubljeno zbog organizirane obustave rada čisti gubitak novca. On je tada prisiljen izvagati svoje opcije, ukoliko je radnički pritisak jak i čvrst, on će popustiti i ustupiti radnicima one slobode za koje se bore.

Radnički pokreti izborili su 8-satni radni dan, postojanje bolovanja, godišnjeg odmora, odšteta, humanije radne uvjete i sva ostala prava i slobode koje danas uživamo i uzimamo zdravo za gotovo. No, snaga štrajka nije samo u izvojevanju „sitnih pobjeda“; on služi i kao sila solidariziranja radništva. 

Svako suprotstavljanje kapitalističkom sustavu mora započeti na radnom mjestu. To je mjesto koje upravlja svime ostalime, koje diktira kvalitetu života, posljedično i kvalitetu društva. Stoga, slobodu prvo treba izboriti na radnim mjestima, preuzimanjem tvornica, uvođenjem samoupravljanja i širenjem samoupravne strukture na čitavo društvo.

5.5. Radikalna promjena - revolucija
 
Anarhisti zagovaraju radikalnu promjenu postojećeg društva iz samog njegovog temelja. To znači da se, u ulozi konačnog cilja, odbacuju polovična rješenja, nezadovoljavajući kompromisi koji bi za cilj imali samo ublažiti bijedu i siromaštvo većine, no ne i ukloniti njihov uzrok. Tu radikalnu promjenu označit ćemo rječju „revolucija“ svjesni da je pojam revolucije shvaćen na različite načine kod raznih teoretičara. Mi ćemo ovdje zagovarati svaćanje po kojem revolucija nije istovjetna nasilnom prevratu; bitna je radikalnost promjene, a nasilnost nije dio definicije.  

Revolucija je duboka promjena samih temelja društva, dugotrajna i polagana izgradnja. To je poimanje revolucije koje zagovaramo. No, zašto uopće revolucija? Zašto temeljna promjena? 

Podsjetili smo čitatelja na to da je sadašnji ekonomski sustav u samoj svojoj srži nepravedan sustav i da je država samo njegov čuvar. Zato nam je potrebna revolucija odnosno temeljno i temeljito mijenjanje društvene organizacije i ekonomskog sistema kako bi se čovječanstvo oslobodilo siromaštva i potlačenosti. „Glavni zadatak društvene revolucije je stoga u biti svuda isti: ukidanje države i ekonomske neravnopravnosti, podruštvljavanje sredstva za proizvodnju i distribuciju“ (Berkman).

Prema jednom scenariju, društveni prevrat ne treba požurivati. Tek onoga trenutka kada su radnici organizirani i upoznati s idejama samoupravljanja, slobode, solidarnosti, nehijerarhijske organizacije i antietatizma tek onda treba pomoću generalnog štrajka preuzeti privredu, ukinuti postojeće institucije i organizirati društvo prema slobodarskom idealu. „Društvena revolucija se jedino može desiti posredstvom generalnog štrajka. Generalni štrajk, kada se dobro razume i uspješno izvede, jeste društvena revolucija“ (Berkman).

6. Ekonomija

6.1. Mutualizam, kolektivizam, komunizam
 
U anarhističkoj teoriji postoje tri glavna, međusobno različita modela upravljanja nad vlasništvom: mutualizam, kolektivizam i komunizam.

Mutualizam (uzajamnost)

Utemeljitelj i glavni zagovornik ove doktrine bio je Proudhon. On se zasniva na principu slobodne razmjene, „na udruživanju proizvođača i potrošača koji određuju kao pravilo međusobnu razmjenu, tj. trampu jednog proizvoda za drugi jednako vrijedan, tj. za drugi čija je proizvodnja plod jednakog rada“ (Cappelletti, 1985: 7).

Mutualizam za razliku od kolektivizma i komunizma „ne negira posjedovanje zemlje, pa bilo ono i lično, već se temelji na predodžbi da pošto je rad jedini izvor svakog bogatstva svatko ima pravo na onoliko koliko je proizveo“ (Cappelletti, 1985: 7). Ono čemu se mutualisti protive nije osobno posjedovanje u skladu s obavljenim radom, već privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju koje znači smrt za društvo.

Kolektivizam

Začetnik i glavni zagovornik ove doktrine bio je Bakunjin. On polazi od principa „od svakoga prema sposobnostima, svakome prema zaslugama“. Kolektivisti naglašavaju da zemlja i sredstva za proizvodnju moraju biti zajednička, ali da se proizvodi rada raspodjeljuju proporcionalno ovisno o trudu i kvaliteti obavljenog rada.[11] Na taj način, smatraju kolektivisti, stimulira se radnika da radi bolje i kvalitetnije te se bolji radnici sukladno tome i nagrađuju. To je poticajno i za pojedinca i za društvu kroz produktivniju proizvodnju. „Na taj se način održava režim plaća, mada u nešto drugačijem obliku“ (Cappelletti, 1985: 8).

Komunizam

Začetnik i glavni zagovornik ove doktrine bio je Kropotkin. Kropotkin pak kreće od principa „od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama“. Anarho-komunisti[12] smatraju da zemlja i sredstva za proizvodnju moraju biti zajednička, ali da zajednički trebaju biti i produkti rada. Ono što označava mjerilo raspodjele jest potreba svakog pojedinog člana društva. „Potrebe će trebati postaviti iznad usluga. Sva dobit ostvarena svačijim radom treba pripadati svima, tako da svaki pojedinac može slobodno uzeti svoj dio. Svakome prema njegovim potrebama trebalo bi biti geslo »slobodarskog komunizma«“ (Guérin, 1980: 50). 

Razlog zašto anarho-komunisti smatraju da svi trebaju biti „nagrađeni“  podjednako jest činjenica da „svaki proizvod, svako ekonomsko dobro je u stvari produkt suradnje svih radnika, koliko iz vlastitog kraja toliko iz inozemstva, koliko iz sadašnjosti toliko iz prošlosti“  (Cappelletti, 1985: 8).

Anarho-komunisti smatraju da u mutualizmu i kolektivizmu postoje negativni ostaci individualizma, a „u režimu plaća vide sredstvo održavanja, u određenoj mjeri socioekonomske hijerarhije i klasnog društva“ (Cappelletti, 1985: 8). No, ozbiljenje ove doktrine  „podrazumijeva više-manje neodređeno izobilje dobara i službi (u smislu usluga)“ (Cappelletti, 1985: 8); koliko smo se tome približili, otvoreno je pitanje.

Ova tri modela, iako različita, mogu se kombinirati. Zagovornike anarhističkih ekonomskih modela odlikuje naglasak na eksperimentiranju i na ostavljanju slobodnog prostora radničkim udruženjima da sama odluče koji će oblik upravljanja nad vlasništvom preuzeti. „U svakome mjestu, u svakoj sredini odlučit će se o stupnju komunizma, kolektivizma ili mutualizma koji će se moći postići“ (Santillan prema Guérin, 1980: 53).

6.2. Decentralizirana planska privreda
 
Ono što anarhosindikalizam na području privrede predlaže jest decentralizirana planska privreda. To znači „demokratsko i slobodarsko planiranje, razrađeno odozdo nagore, putem federacije samoupravnih poduzeća“ (Guérin, 1980: 55). Privreda mora biti planska kako bi se zadovoljile sve potrebe članova društva te kako bi se izbjegli nepotrebni viškovi. Takav ekonomski sustav sastojao bi se od mreže vijeća i sindikati ustrojenih prema federalističkim principima krećući od lokalnog preko regionalnog te federalnog do internacionalnog odnosno svjetskog nivoa.

U skladu s anarhosindikalističkim principima, sve odluke donose se na najnižim razinama te se „šalju gore“ radi daljne koordinacije. Na najnižem nivou nalazila bi se tvornička vijeća koja bi zajedno sa drugim sebi sličnim tvorničkim vijećima tvorila industrijske sindikate, strukovne sindikate ili sindikate proizvođača sličnih proizvoda. Ti sindikati predstavljaju lokalnu proizvodnju i odlučuju o proizvodnji u budućnosti. Na sljedećoj razini sindikati sačinjavaju saveze s obzirom na osnovne grane ekonomije. Osim vijeća s obzirom na grane industrije postojala bi i vijeća s obzirom na lokalnu, regionalnu ili federalnu razinu djelovanja i sva bi imala isključivo koordinacijsku ulogu. No, nema smisla diktirati unaprijed, stoga ćemo se u našem izlaganju anarhističke ekonomije zaustaviti ovdje. Najbitnije je da budući model proizlazi iz zajedničke odluke i eksperimentiranja u praksi. Predstavljeni model može služiti kao početna točka, ali praksa će biti ta koja će pokazati što je najefikasnije.

6.3. Samoupravljanje
 
„Samoupravljanje“ je pojam anarhističkog porijekla pa je pozivanje na njega dugo vremena označavalo anarhiste unutar radničkog pokreta. Kasnije su taj pojam preuzele i druge struje, od autoritarnog socijalizma do socijaldemokracije; taj su pojam razvodnili i lišili ga prvotnog značenja i težine.

Naš  je čitatelj vjerojatno upoznat s pojmom samoupravljanja iz nedavne povijesti ovih prostora, no takvo samoupravljanje nije samoupravljanje u punom smislu riječi kao što ga koriste anarhisti. [13] 

Što je samoupravljanje u anarhističkom smislu? „Samoupravljanje o kojem govore anarhisti je cjelovito samoupravljanje koje podrazumijeva ne samo uzimanje u posjed zemlje i sredstava za proizvodnju od strane radničkih zajednica, ne samo ekonomsku i administrativnu upravu poduzeća u rukama radničkog zbora, već i uređenje i federaciju poduzeća (industrijskih, poljoprivrednih, službi itd.), najprije na lokalnoj razini, zatim na regionalnoj i nacionalnoj, a na kraju, kao zadnji cilj, na svjetskoj razini“ (Cappelletti, 1985: 9). Cappelletti čak koristi „samoupravljanje“ kao istoznačnicu za anarhizam: „Tako mi danas smatramo pojam »samoupravljanje« kao pozitivan sinonim za »anarhizam«“ (Cappelletti, 1985: 9).

Samoupravljanje je pojam koji označava upravljanje nečime od strane onih koji su do tada bili upravljani. Radnici tako preuzmu tvornicu, preuzmu sredstva za proizvodnju i počinju sami upravljati tom tvornicom, povezuju se s drugim samoupravnim tvornicama i udružuju se prema federalisitičkim principima na svim razinama. Takvo se ustrojstvo onda naziva samoupravljanjem. Isti princip primjenjuje se na ostale sfere društva. Ljudi sami počinju upravljati svojim radnim mjestima i svojim zajednicama – ukratko, svojim životima.


7. Ustrojstvo anarhističkog društva
 
„Anarhističko društvo budućnosti moralo bi imati dvostruku strukturu –  ekonomsku, federaciju samoupravnih radničkih udruženja, i administrativnu, federaciju komuna“ (Guérin, 1980: 65).

7.1. Federalizam
 
Buduće anarhističko društvo bilo bi ustrojeno prema federalističkim principima.

„ »Federalizam« označava za anarhiste društvenu organizaciju utemeljenu na slobodnoj volji koja ide od lokalne razine pa sve do posredničkih razina regije i nacije i na kraju prema čitavom čovječanstvu“ (Cappelletti, 1985: 10).

Glavna ćelija budućeg anarhističkog društva jest zajednica, ono što su stari anarhisti nazivali komunom. Što je zajednica? Zajednica je prirodna grupa ljudi koja se oblikuje u društvo ili političku organizaciju, potvrđujući se svojim jedinstvom, neovisnošću i autonomijom (Guérin, 1980: 58-59). „U manjem naselju to može biti cijelo naselje, dok u velikim gradovima to može biti četvrt“ (Miller, 2009: 23).

Zajednica bi sama sobom upravljala, odnosno članovi zajednice upravljali bi vlastitom zajednicom po principu direktne demokracije. Za izvršavanje određenih zadataka članovi zajednice bi među sobom delegirali ljude koji bi na određeno vrijeme obavljali te zadatke. Delegati bi bili opozivi u svakome trenutku. Došlo bi do raspodjele dužnosti u što više ruku kako bi što veći broj članova zajednice sudjelovao u njezinom upravljanju. „Općim interesima komune ne treba upravljati samo jedna jedina mjesna uprava, već različite specijalne komisije za svaku oblast djelatnosti“  (Guérin, 1980: 61). Za funkcioniranje ovakvog modela od ključne je važnosti samosvijest te znanje koje posjeduju članovi zajednice.

Razne autonomne zajednice međusobno se udružuju prema federalističkim principima radi zadovoljavanja zajedničkih interesa. Takva vrsta udruživanja bazira se na ravnopravnosti udruženih zajednica, na decentraliziranosti te na nepostojanju hijerarhijskog odnosa između njih. „Federativni princip dakle podrazumijeva pokret protivan državnom principu, koji se uspostavlja od gore prema dolje“ (Cappelletti, 1985: 10) i uspostavlja djelovanje od dolje prema gore, od najnižih razina prema najvišim. 

Federalizam u anarhističkom smislu odnosi se na ekonomsku organizaciju: „preuzimanje vlasništva nad sredstvima za proizvodnju od strane proizvođača slobodno udruženih“ (Cappelletti, 1985: 10); i na društvenu organizaciju: „Radničko udruženje (...) odlučuje i o svim aspektima društvenog života, o administraciji, zdravstvu, obrazovanju, kulturi itd. i sa te točke gledišta zamjenjuje svaki politički autoritet“ (Cappelletti, 1985: 10).

Federalistički princip ustrojstva ima posebnu snagu u začecima i jačanju radničkog pokreta. „U periodima represije, anarhistička forma federalizma otežava suzbijanje pokreta, jer ne postoji centar u kojeg je moguće ciljati. Svaki dio federacije može samostalno operirati ako su drugi dijelovi federacije suzbijeni“ (Miller, 2009: 14). No, kako federalizam nije jednoznačno načelo i ima mnogo mogućih oblika, „Bakunjin smatra da jedino socijalizam može federalizmu dati revolucionarni sadržaj“ (Guérin, 1980: 67).

7.2. Birokracija
 
Anarhisti su jako kritični spram birokracije. „Birokracija nastaje iz države i može se reći da se razvija zajedno s njom (...) proširuje svoja djelovanja kako država postepeno postaje (...) više centralistička i autoritarna. Anarhistički mislioci najprije ukazuju na iracionalnost birokratske strukture, na njenu prirodu makinalnog tlačenja i na kraju na njen antiekonomski aspekt“ (Cappelletti, 1985: 6).

Za razliku od birokracije anarhisti predlažu administraciju koja je jednostavno, dogovorno i racionalno vođenje poslova; olakšavajući, a ne otežavajući faktor u proizvodnji i sporazumijevanju ljudi na radnim mjestima i u zajednicama. Za razliku od birokratskog aparata, koji ima tendenciju rasti, širiti se i otežavati bilo kakvu kolektivnu ili individualnu samoinicijativu, administracija kakvu predlažu prije svega bi trebala osluškivati, uvažavati i olakšavati praksu ravnopravnih sudionika proizvodnog procesa ili političkog vođenja zajednica na svim razinama.

7.3. Internacionalizam
 
Internacionalizam igra dvostruku ulogu u ozbiljenju anarhističke ideje: kao princip pri budućem organiziranju društva, te kao princip pri provođenju radikalnih društvenih promjena, odnosno revolucija . 

Anarhističke su zajednice udružene prema federalističkim načelima lokalno, regionalno i internacionalno. „Federalističko načelo logično vodi internacionalizmu, to jest federativnoj organizaciji nacija »u veliku i bratsku međunarodnu uniju«“ (Guérin, 1980: 68). [14]

Anarhisti shvaćaju važnost internacionaliziranja radničkog pokreta te su svjesni toga da su izolirane revolucije dugoročno neodržive i da je „nemoguć(...) uspjeh neke izolirane nacionalne revolucije. Svaka socijalna revolucija nužno postaje svjetska revolucija“ (Guérin, 1980: 68) ili je osuđena na propast.

7.4. Direktna demokracija
 
Moderna demokratska država ustrojena je prema principima predstavničke demokracije. Predstavnička demokracija funkcionira na način da su ljudima predloženi potencijalni predstavnici između kojih oni onda biraju. Danas u svijetu svaka punoljetna osoba ima pravo glasa, što znači pravo da izabere koji će od ponuđenih predstavnika biti njen. Ti izabrani predstavnici zatim donose odluke u ime naroda sljedećih par godina odnosno tijekom mandata na koji su izabrani. Ukoliko se narodu ne sviđaju odluke donesene u njegovo ime, jedino što može jest sačekati par godina do sljedećih izbora kako bi ponovno izabrao druge „predstavnike“.

Anarhisti su žestoki kritičari predstavničke demokracije. „Predstavnička demokracija (...) implicira birokraciju; predstavnička demokracija implicira manipulaciju volje naroda od strane vlade i vladajućih klasa (...) Za anarhiste je predstavnička demokracija fikcija koju je više-manje spretno konstruirala buržoazija kako bi držala vlast sa podrškom naroda i radnika“ (Cappelletti, 1985: 6).

Anarhisti predlažu drukčiju demokraciju, izravnu ili direktnu demokraciju. „Samo je direktna demokracija (u obliku savjeta, sovieta, općinskih skupština itd.) autentična demokracija i zaslužuje ime (nažalost degradirano) narodne demokracije“ (Cappelletti, 1985: 6). 

U direktnoj demokraciji pojedinac glasa o pitanjima koja ga se izravno tiču, a ne čini to preko predstavnika. Naravno, postoje razni modeli pri donošenju odluka, tako da za neku odluku može biti potrebna natpolovična većina, dvotrećinska većina ili se može zahtijevati jednoglasna odluka. Članovi zajednice sami će definirati model s kojim će biti najzadovoljniji. U direktnoj demokraciji prvo se iznese određen problem odnosno pitanje, zatim se o problemu detaljno raspravlja (deliberira), iznose se argumenti za i protiv, članovi zajednice time se međusobno educiraju u najvećoj mogućoj mjeri te se tek onda prelazi na fazu donošenja odluke. Pri donošenju odluke teži se konsenzusu stoga se glasovanje može ponoviti više puta između čega se održavaju rasprave u mjeri u kojoj je to potrebno. Ukoliko konsenzus ne može biti postignut, poseže se, kao što smo rekli, za natpolovičnom ili dvotrećinskom većinom prema dogovoru. Članovi zajednice obvezuju se da će poštivati donesenu odluku čak iako se ne slažu s njome. Kako se nijedan pojedinac ne bi osjećao prisiljenim sudjelovati u nečemu što ne odobrava, ukoliko se s odlukom ne slaže nije ju obvezan provoditi, no isto tako ne smije ju sabotirati.

Spomenuli smo kako će anarhističko društvo sačinjavati federacija autonomnih komuna. Komune će na lokalnoj razini sazivati skupštine na kojima će se direktnodemokratski donositi odluke. Zatim će se izabrati delegati koji će te odluke provoditi ili prenositi na višu razinu. Ti delegati bit će izabrani na imperativni mandat što znači da su opozivi u svakom trenutku ukoliko članovi zajednice nisu zadovoljni njihovim vršenjem dužnosti. Na ovaj način svaki član zajednice sudjelovat će u donošenju i provođenju odluka koje utječu na njegov život. 

Čovjek će u pravom smislu te riječi postati političko i slobodno biće.
 

Zahvale: Veliku zahvalu dugujem Eugenu Babiću koji je svojim kritičkim uvidom i sugestijama uvelike sudjelovao u izradi prve verzije ovoga teksta i bez čijega bi doprinosa ovaj tekst zasigurno ostao manjkav.

Literatura:
 
Babić, Eugen (2010). „Radnička klasa: O mogućnosti jedinstvenosti radništva – koja ne ide na ruku političarima i šefovima“, Štrajk: List za autonomno radničko organiziranje, 1 (1), 6.

Bakunjin, Mihail (2007). Kapitalistički sistem. Pula: Sabotaža pokvarenog sistema.

Berkman, Aleksandar. „Šta je to komunistički anarhizam?“, http://www.inventati.org/anarhizam/index.php?option=com_content&task=view&id=2575 (12.9.2010.).
 
Blašković, Ana (20.5.2011.). „Prihodi Agrokora stagniraju, neto dobit 160 milijuna kuna“, http://www.poslovni.hr/vijesti/prihodi-agrokora-stagniraju-neto-dobit-160-milijuna-kuna-179732.aspx (27.11.2011.).

Cappelletti, Angel J (1985). Anarhistička ideja. Caracas-Barcelona : Alfadil.
 
Guérin, Daniel (1980). Anarhizam: od doktrine do akcije. Zagreb: Naprijed.
 
Kirinić, Višeslav (ur.) (2003). Antologija Anarhizma. Zagreb: Naklada MD.
 
Kropotkin, Petar (2006). Sistem nadnica. Beograd: Centar za liberterske studije.
 
Miller, Arthur (2009). Kako omogućiti anarhističku revoluciju?. Zagreb: Centar za anarhističke studije.
 
Mreža anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja (17.02.2008a.). „Principi revolucionarnog sindikalizma (MRU)“, http://www.masa-hr.org/content/principi-revolucionarnog-sindikalizma-mur (12.9.2010.)
 
Pouget, Émile (2009). Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža. Zagreb: Centar za anarhističke studije.

Rocker, Rudolf (2009). Metode anarhosindikalizma. C.N.T.: Anarhosindikalizam u Puerto Realu. Zagreb: Centar za anarhističke studije.
 
Schmidt, Michael, van der Walt, Lucien (2009). Black Flame: The Revolutionary Class Politics of Anarchism and Syndicalism. Edinburgh: AK Press.
 
Tportal.hr/RBA (25.10.2011.). „U kolovozu prosječna plaća porasla na 5.514 kuna“, http://www.tportal.hr/biznis/novaciulaganje/156042/U-kolozu-prosjecna-placa-porasla-na-5-514-kuna.html (27.11.2011.)
 
Walker, Andrew (05.12.2006.). „Richest 2% Own 'Half the Wealth'“, http://news.bbc.co.uk/2/hi/business/6211250.stm (12.9.2010.).