hosting menu left
hosting menu right

logo
Španjolska 1936, CNT-AIT
Početna Teorija i praksa Wayne Price: Zašto nisam pacifist
Wayne Price: Zašto nisam pacifist PDF Ispis E-mail
Srijeda, 21 Prosinac 2011 02:24

Revolucija, nasilje i nenasilje

Dok apsolutni pacifisti u općoj populaciji čine malenu manjinu, istovremeno sačinjavaju velik dio unutar anarhističkog pokreta. Pacifisti se protive ratu i bilo kakvoj vrsti masovnog nasilja pod bilo kakvim okolnostima, čak i u svrhu obrane od vojne invazije ili tijekom provedbe demokratske revolucije. Mnogi pacifisti su ujedno i anarhisti – kako se protive vojskama, tako se protive i policiji. Znalo se reći u šali (ne znam koliko istine ima u tome) da su se tijekom povlačenja pacifističke Lige protiv rata odigravala utakmice softballa između anarhista i članova Socijalističke stranke. 

Kada sam prvi put „postao“ anarhist, prihvatio sam anarhističko-pacifističku tendenciju. Divio sam se pacifistu Paul Goodmanu, koji je možda bio najutjecajniji anarhist šezdesetih. Također sam se divio vodećim radikalnim pacifistima - velikom A.J. Musteu, Davidu Dellingeru, Davidu McReynoldsu i Bayardu Rustinu. Ovi ljudi su kombinirali pacifizam s radikalnom, čak i revolucionarnom kritikom kapitalizam i ratnohušačke države. Proučavao sam Gandhija, koji nije bio anarhist (predvodio je pokret za ostvarenje nacionalne države Indije), ali je bio decentralist. 

Ne iznenađuje što mnoge dobre radikale privlači pacifizam i njegov program nenasilja. Povijest ratovanja dosegla je svoj vrhunac s mogućnošću nuklearnog rata. Ako želi preživjeti, čovječanstvo treba pronaći način da okonča ratovanje. Povijest nasilnih revolucija ostvarila je određene dobitke, ali je ipak ostavila čovječanstvu u naslijeđe društvima u kojima su manjine eksploatirale radnike i vodile istrebljivačke ratove. Nasilne „terorističke“ taktike malih grupa željeli-bismo-biti revolucionarnih heroja ostvarile su malo toga osim što su omogućili državi da podigne razinu represije na još viši stupanj.  

S vremenom uvjerio sam se da pacifizam (i verzija anarhizma koji ga prati) nije dovoljan da ostvari potrebitu revoluciju – ali poštujem one koji i danas vjeruju u to. Ne dijelim nazore Warda Churchilla (1998, Pacifizam kao patologija), koji tvrdi da je političko vjerovanje u pacifizam mentalna bolest. 

Odbacivanje pacifizma ne znači da sam „za“ nasilje. Poput većine prisebnih ljudi, osobno mrzim nasilje. Ali poput 99.999…% čovječanstva, vjerujem da je nasilje ponekad opravdano, posebice u obrani protiv nasilja drugih. Vjerujem da postoje dvije osnovne programske slabosti u pacifizmu: nenasilje ne „pali“ uvijek i neki sukobi su nepomirljivi. 

Nenasilje ne „pali“ uvijek

Pacifisti tvrde da je, ako pregovori ne uspiju, moguće upotrijebiti tehniku masovnog nenasilja. Ona uključuje štrajkove, bojkote, sit-inove, demonstracije i druge oblike društvenog neposluha. Tijekom masovnog nenasilja, aktivisti dopuštaju da ih policija ili vojska uhiti ili istuče, ali na nijedan način ne uzvraćaju udarac. „Ako se treba proliti krv, neka to bude naša krv“. Ova strategija navodno omogućuje pridobivanje protivnika i obraća se dobroti unutar njih. Manje se naglašava da ove metode uključuju određenu upotrebu moći: bojkoti i štrajkovi uzrokuju financijski gubitak poslovnim ljudima i prisiljavaju ih da učine ono što ne žele učiniti - da sklope dogovor s demonstrantima. Uz to, brutalnost nad miroljubivim prosvjednika, ako se o njoj sveobuhvatno izvještava, može omogućiti prosvjednicima da osvojiti simpatije običnih ljudi širom zemlje, posramiti vladu, te pritisnuti vanjske sile da zauzvrat pritisnu lokalnu moć da popusti (u trenutku kada bi lokalni policajci ili osvetnici najradije masakrirali ljude). 

Ove metode ponekad uspijevaju. Problem leži u tome što ne uspijevaju svaki put. Pacifisti ne kažu: „Razmotrimo kako i kada ili da što češće upotrijebimo nenasilne taktike“. Pacifisti kažu: „Treba upotrijebiti isključivo nenasilne taktike“. Nikad se ne smije prakticirati nasilnu samoobranu. Da bi se negiralo pacifizam, nije potrebno pokazati da nenasilje nikada ne „pali“, već je dovoljno pokazati da ne „pali“ svaki put, te da je ponekad potrebna oružana borba. 

Nenasilne taktike neće uspjeti kada smo suočeni s apsolutno nemilosrdnim neprijateljem. Gandhi je ustvrdio da su Židovi trebali upotrijebiti nenasilje protiv Nacista. Ovo ne bi imalo smisla. Holokaust je mogla spriječiti jedino radnička revolucija u Njemačkoj. Umjesto toga, naposljetku je okončan vojnom pobjedom Saveznika. Slično tome, nacistička okupacija Indije – ili japanska invazija Indije, koja se mogla dogoditi – okončala bi živote Gandhija i članova Kongresne stranke. Također, uspješne nenasilne metode zahtijevaju publicitet, tako da ostatak svijeta može saznati za borbu i pritisnuti tlačitelje. Nacisti ili Japanska carska vojska ne bi dopustili izvještavanje o nenasilnim kampanjama. Gandhi i Nehru bi nestali s lica zemlje, a svijet ne bi saznao za sve to. Isto se može reći o nenasilnim metodama kada se upotrebljavaju protiv drugih nemilosrdnih i tajnovitih režima. 

Dvije najpoznatije nenasilne kampanje su borba za neovisnost u Indiji i pokret za građanska prava Afroamerikanaca. U Indiji je pokret ostvario uspjeh zahvaljujući slabosti britanskih imperijalista. U prošlosti, oni su bili voljni jednostavno masakrirati Indijce, kao što su i napravili tijekom masakra u Amristaru (prikazanom u filmu „Gandhi“). Ali SAD (i SSSR) su ih zamijenili u ulozi najvećih svjetskih imperijalista. Više nisu posjedovali moć ili bogatstvo da sputaju Indiju. Japanska vojska ih je „omekšala“ tijekom Drugog svjetskog rata. Znali su da bi se u slučaju skršavanja Ghandijeva pokreta morali suočiti s oružanom borbom (a naposljetku, u susjedstvu se upravo odvijala kineska revolucija). U konačnici, znali su da na kocki ipak nije sve-ili-ništa za britanski kapitalizam: britanske investicije u Indiji nakon nezavisnosti su bile više nego ikada prije. 

Nenasilje je „upalilo“ u afroameričkoj borbi za građanska prava zato jer je Jug bio dio mnogo većih Sjedinjenih država. Nacionalni kapitalisti, iako nisu podržavali crnce, nisu imali potrebu za južnjačkom rasnom segregacijom. Nacionalni političari poniženi su na  međunarodnoj razini, a istovremeno su se natjecali s komunistima. Na međunarodnom i domaćem planu njihove izjave o „demokraciji“ i „slobodi“ prokazane su kao laž. Tada su pritisnuli južnjačke rasiste da odustanu od svoje politike i javno ukinu Jim Crow zakone (zakoni provođeni u SAD-u od 1876. do 1965. godine koji su omogućivali rasnu segregaciju u svim javnim ustanovama, nap.prev.). Afroamerikanci su ostali na dnu američkog društva, ali su zakonski bili oslobođeni segregacije. 

Ali da su južnjački rasisti bili prepušteni sami sebi i da ih nisu kontrolirale nacionalne snage, nenasilni pokreti bi bili ugušeni u krvi. 

Nenasilje je uvijek bilo ograničavajuće. Nenasilne prosvjednike često su noću štitili lokalni crni koji su naoružani puškama patrolirali susjedstvom. Kao što je već spomenuto, bojkoti i štrajkovi bili su također i sredstvo prisile protiv lokalne strukture moći, a ne samo sredstvo pomoću kojeg se apeliralo na njihovu savjest. Napori utrošeni na upotrebu sudova i donošenje zakona često izgledaju nenasilno zato jer smo naučeni ignorirati nasilje države. Zapravo, sudske presude za integraciju i zakoni protiv diskriminacije provode se ako iza njih stoji naoružana moć države. Ovo je postalo jasno kada je federalna vlada morala pozvati Nacionalnu gardu da provede integraciju na koledžima i školama. 

Testni slučaj pojavio se u Južnoj Africi nakon Drugog svjetskog rata. Dok su dijelovi Afrike izborili neovisnost, Afrikaneri su Južnoafričkim crncima nametnuli sustav aparthejda. Crnci su organizirali masovni nenasilni pokret. Režim je ugušio pokret na brutalan način, hladnokrvno pucajući na demonstrante u Sharpesvillu i drugdje. Pokret je razbijen i satjeran u podzemlje. Nelson Mandela i drugi morali su se odreći nenasilja u korist oružane borbe. Sistem je odolijevao još nekoliko desetljeća, dok naposljetku gospodarska slabost u kombinaciji s nasilnom pobunom nije prisilila vladare da se odreknu aparthejda (iako su zadržali kapitalistički sustav pod kojim su crni radnici i dalje bili potlačeni i eksploatirani). Južna Afrika primjer je kako dovoljno nemilosrdna struktura moći može poraziti nenasilne metode. 

Neke borbe čine nasilje nužnim

Neki društveni sukobi su jednostavno nepomirljivi. Dvije strane ne mogu doći do dogovora. Osim pokojeg izdvojenog pojedinca, neprijatelj se ne može pridobiti. 

U Indiji i na jugu SAD-a došlo je do političkih promjena, ali kapitalizam nije doveden u pitanje. Ovo vrijedi čak i za Južnu Afriku. Također vrijedi i za promijene koje su se dogodile u Istočnoj Europi i bivšem Sovjetskom savezu. Bogati su uglavnom zadržali vlastito bogatstvo i moć (komunistički birokrati postali su privatni kapitalisti). Bili su voljni, kada je to bilo potrebno, provesti promjene koje nisu dovodile u opasnost njihovu kontrole i vlasništvo nad gospodarstvom. 

Socijalistička revolucija bila bi poprilično drugačija. Radnici bi otrgli sveukupno bogatstvo, moć i položaje iz ruku vladajuće klase. Kapitalistička klasa je ustvrdila da ona brani Boga i civilizaciju. Ona vjeruje da podržava zakon i red nad kaosom i barbarizmom. Neće sebi lako dopustiti gubitak privilegija. Borit će se s najžešćom barbarskom brutalnošću. U ovom trenutku vladajuća klasa SAD-a podupire diktature širom svijeta i vodi okrutne ratove protiv više naroda iz više različitih zemalja. Ne bi učinila ništa manje unutar same Sjeverne Amerika, ako bi smatrala da je to potrebno. Poput uspona njemačkog nacizma ili Pinochetovog državnog udara u Čileu, kapitalistička klasa je sposobna pregaziti čak i svoju ograničenu demokraciju i zamijeniti je s najgorom represijom. Ne smijemo podcijeniti podlost kapitalističke klase velikih imperijalističkih država. 

Represija takve vrste ne može se izbjeći bilo kakvim pokušajem humanističkog ili kršćanskog pomirenja. Ne zagovaram nikakav tip preuranjenog nasilja ili nasilja manjine. Ali naposljetku će doći do konfrontacije između potlačenih i radnih ljudi i kapitalista te njihovih privjesaka i agenata. 

U mojoj zemlji, Sjedinjenim američkim državama (i u sličnim zemljama), predviđam sve moguće ishode  revolucije. Jedna je da bi revolucija mogla izrasti u osobito krvav sukob, okrutan građanski rat. Naposljetku, SAD ima veliku srednju klasu i dobrostojeći sloj radnika, tradiciju patriotizma, religijskog praznovjerja, rasizma i seksizma, kao i već spomenutu reakcionarnu radničku klasu. Takve snage mogle bi se suprotstavljati pobuni radničke klase do samog kraja. Za američke pobunjenike moglo bi čak biti potrebna pomoć revolucionarne vojske iz Meksika. 

S druge strane, moguće je da bi američka revolucija mogla biti relativno miran i gotovo potpuno nenasilan događaj. Za razliku od mnogih drugih zemalja, velika većina stanovnika SAD-a su pripadnici radničke klase (možda čak do 80 posto). Većina pripadnika vojske dolazi iz  radničke klase. Jedinstvo među radnicima kao i među drugih potlačenim skupinama, moglo bi spriječiti veće izljeve nasilja. Ako bi revolucije bile uspješne u drugim zemljama, vladajuću klasu i njene agente u SAD-u  bilo bi također lakše demoralizirati i zbaciti.

Ali čak i u ovom drugoj, zasigurno priželjkivanijoj varijanti, nasilje će biti minimalno ako ćemo biti pripremljeni, organizirani i ujedinjeni. Što je naša klasa pripravnija za obranu, to je veća vjerojatnost neprijateljske demoralizacije i predaje. Čak i ako oružani sukob postane neizbježan, kao u prvoj mogućnosti, i dalje se nameće očita činjenica da je bolje biti pripremljen. U svakom slučaju, za radnike i potlačene bolje je da nemaju nikakve iluzije o miroljubivoj prirodi kapitalističkog neprijatelja. 

Revolucije uvijek koriste elemente onog što se inače smatra „nenasilnim". Revolucionarne borbe često uključuju štrajkove i druge masovne akcije, gdje su sudionici barem u početcima najčešće nenaoružani. Također, revolucije uvijek nastoje pridobiti trupe na drugoj strani (i nijedna buduća revolucija neće uspjeti bez da se pridobiju jedinice imperijalističke vojske), kao i podići moral boraca u bilo kojoj revolucionarnoj vojsci. Revolucije teže pridobiti stanovništvo na teritoriju koji drži kontrarevolucionarna vojska, kao i ohrabriti stanovništvo na revolucionarnoj strani. Revolucije se trude demoralizirati jezgru najprekaljenijih kontrarevolucionarnih snaga. Ovi efekti postižu se propagandom, ali više od toga - politikom. Revolucionari zahtijevaju zemlju, slobodu, okončanje siromaštva i opresije, mir, i provođenje ovih ideja na području koje je pod njihovom kontrolom. 

Štrajkovi, propaganda i politički potezi sastavni su dijelovi bilo koje revolucionarne borbe - ali oni nisu dostatni. Na primjer, trupe neće olako prijeći na radničku stranu. Naposljetku, za vojnika je ozbiljna stvar odbiti izvršiti direktno naređenje nadređenog - mogu ih strijeljati. Da bi ih zaštitili tijekom uspješne revolucije, buntovne jedinice moraju vjerovati da je narod spreman otići do kraja. Mogu se upotrijebiti nenasilne metode, ali one same nisu dovoljne.

Mi anarhisti želimo svijet bez ikakve vrste nasilja. Ali da bi to ostvarili, potrebna je društvena revolucija koja će u potpunosti izmijeniti društvo, zbaciti vladajuću klasu i njenu državu. Pokušat ćemo svesti revolucionarno nasilje na najmanjoj mogućoj razini, ali okrutna, brutalna priroda kapitalističke klase zahtijevat će barem prijetnju masovnim nasiljem. 

Prijevod: Tomislav Špišić

Izvor: http://theanarchistlibrary.org/HTML/Wayne_Price__Why_I_am_Not_a_Pacifist.html



 

Anarhizam u Hrvatskoj

MASA
Što čitaš?

Izdanja

Osnove sindikalizma. Direktna akcija. SabotažaKako omogućiti anarhističku revoluciju?
Metode anarhosindikalizma. Anarhosindikalizam u Puerto RealuBlokadna kuharica
Organizacijska platforma Sveopćeg saveza anarhista (nacrt)Grad postkapitalizma
Osnove sindikalizma. Direktna akcija. Sabotaža




website hosting main area bottom

Powered by Joomla!. Valid XHTML and CSS.